najteze zivotne bitke vodila sam zbog ljudi kojima sam dala srce na dlanu. iste sam rijetko, s druge strane, dobijala zahvaljujuci bliskim, dragim osobama.

kazu da noz dobijes u ledja kad ih okrenes. ja mislim da nam mnogo cesce zbodu srce kad ga objerucke pruzimo.

ne bole istine, ma kako gorke bile. ne bole visoki tonovi ni prazni kreveti. mnogo vise zabole tisine, podmukle lazi i isprazni zagrljaji. bole dosaptavanja. bole ruke koje pruzimo u maglu.

cijeloga zivota su me ucili da budem jaka. ucili su me da je sranje pokazivati emocije, da moram glumiti jaku zenu. samosvjesnu zenu. da moram biti dama.

i bila sam. pogresnim ljudima u pogresnom vremenu.

ucili su me da ne valja psovati, da je sramota popiti i zapaliti. nekad, samo nekad pomislim da bih bolje prosla da sam, ko velila vecina, zorr sacekivala lumpujuci u kakvoj kafani. ko zna…

posteni nigdje nisu dobro dosli. iskreni jos manje. a oni koji sve rade srcem – za njih treba izmisliti posebnu planetu.