i ja ću ih braniti dok dišem

Ja imam skoro trideset. I skoro sam bila sigurna da sam od onih koji su se, rastući, odvojili od roditelja – srcem. Valjda daljine učine svoje, mislila sam, jebi ga. To tako mora biti, ja sada imam svoj dom. I valjda brz način života i svakodnevne obaveze učine da smetnemo s uma ljubav. Što ne znači da je nema.  Ali moji roditelji nikad, rastući, nisu pomislili da se odvoje od mene. Znam. Osjećam. A koji pravi roditelj bi to mogao.

68390810_723588488064107_6088616316791422976_n

 

Sa osam nisam mislila ni o čemu, jer su se mama i babo brinuli za sve. Sa dvanaest sam jedva čekala osamnaest i biti “odrasla”. Sa devetnaest sam se smatrala pametnom za odgovoriti na svaku njihovu opasku. Sa dvadeset tri bijah, tobože, umorna od života. Sa dvadeset šest prepametna, prkosna, inatna. Bilesi, konačno odrasla. Sad bih sa dvadeset devet, da mi je četiri, da mi je pet. I da vrijeme stane.

Ne bih ja ništa pametnija bila, da se opet rodim. Da se razumijemo. Niti bih šta puno promijenila. Čak, ništa. Jer ne bih naučila ovo što sad znam.

Samo bih, malo češće ljubila mamu i babu. Malo jače grlila. Malo više udisala njihov miris. Dublje gledala te oči, koje odaju svu ljubav ovog svijeta. Malo blaže pričala i nježnije milovala ruke očeve i majčine. Zauvijek bih da sačuvam maminu procvjetalu avliju, svaku ružu i svaki cvijet koji su sađeni s toliko ljubavi. Zauvijek bih da berem voće koje je babo sadio. Naučila bih i da im kažem izravno, koliko ih volim. Malo manje porukama, malo manje zagrljajima. Malo više govoreći im direktno, dajući do znanja djelima.

Ne znam je li vama tako, ali što sam starija, sve me više hvata paranoja. A šta ću kad mi njih više ne bude? Oko mene ljudi umiru, dragi poznanici,  porodični prijatelji. Drugari svakodnevno ostaju bez svojih najmilijih. A ja bih da su mi zauvijek tu.

Pa neka me grde, neka me ljute. Neka su mi i namrgođeni. Samo neka su mi tu. I bole očeve sijede. Bole majčine drhtave ruke. Bole bore na njihovim licima i svaka njihova boljka u meni množi strah. Šta ako im se jednom nešto desi? Šta ako jednom primim poziv u ponoć, na spavanju, da jednog od njih nema? Kako će se život nastaviti poslije i hoće li? Hoće li to biti samo preživljavanje?

Pa se radujem svaki put kad kod sebe primijetim nešto njihovo. Kad vidim da sam naslijedila njihovu ljubav prema cvijeću. Mamino umijeće u kuhinji i njenu blagost. A s druge strane očevu gordost i otresitost. Pa kad vidim da sam spoj svih suprotnosti, ja se radujem. Jer znam, dok sam živa, živjeće u meni. I ljutim se na sebe što sam zaboravila gdje stoje tanjuri i čaše u roditeljskoj kući. Krivo mi što nisam ostavila malo više odjeće u ormaru, kad sam odlazila. I sve bih vratila na isto mjesto kao kad sam s njima živjela. Sve zacementirala, zaledila vrijeme. I shvatim da je ljubav s godinama jača. Da sam ja sve osjetljivija, ranjivija i da ne dam nikom na njih. I da ću ih braniti dok dišemo.

Grlite ih i ljubite dok ih imate. I kad vas ljute i kad vas galame. I kad mislite da su vam najveći neprijatelji. Poslušajte ih jer imaju sedmo čulo. Nekako, ne znam kako, uvijek procijene vaše društvo i vaše ljubavi. Ne znam kako im polazi za rukom, ali uvijek znaju i uvijek su u pravu.

 

Advertisements

IMG_20180624_160850_494

najteze zivotne bitke vodila sam zbog ljudi kojima sam dala srce na dlanu. iste sam rijetko, s druge strane, dobijala zahvaljujuci bliskim, dragim osobama.

kazu da noz dobijes u ledja kad ih okrenes. ja mislim da nam mnogo cesce zbodu srce kad ga objerucke pruzimo.

ne bole istine, ma kako gorke bile. ne bole visoki tonovi ni prazni kreveti. mnogo vise zabole tisine, podmukle lazi i isprazni zagrljaji. bole dosaptavanja. bole ruke koje pruzimo u maglu.

cijeloga zivota su me ucili da budem jaka. ucili su me da je sranje pokazivati emocije, da moram glumiti jaku zenu. samosvjesnu zenu. da moram biti dama.

i bila sam. pogresnim ljudima u pogresnom vremenu.

ucili su me da ne valja psovati, da je sramota popiti i zapaliti. nekad, samo nekad pomislim da bih bolje prosla da sam, ko velila vecina, zorr sacekivala lumpujuci u kakvoj kafani. ko zna…

posteni nigdje nisu dobro dosli. iskreni jos manje. a oni koji sve rade srcem – za njih treba izmisliti posebnu planetu.

Nije sreća usrećiti druge – ako nisi i sama sretna

IMG_20170722_123338_064default
I da. Prestala sam posjećivati porodične skupove i odgovarati na pitanja koja me nerviraju. Prestala sam piti kafu s ljudima koji mi kradu pozitivne atome. Klonim se ljudi koji me dave. Klonim se ljudi koji guraju nos u moje d..e. Klonim se onih koji žele znati sve i koji pitaju kako sam, u želji da zadovolje svoje zacrtane navike sažaljenja mene iste.

Hvala Bogu!
Hvala Dženanu i Mirhi. Hvala mojoj Lejli i Dženi. Moja Sabina.
Travnik, Zenica, Sarajevo, Mostar. Slovenija. Njemačka 😉 ❤ Šta daljina je kad sreća putuje.
Život je jednostavan. Odlučiš biti sretan i budeš. Odlučiš da se maneš lažnih pohvala i tapšanja po ramenu. Neka, nemoj ti mene tapšati i govoriti biće sve dobro. Nemoj me ni grliti, a iza leđa mi se smijati. Neka hvala. Imam ja dovoljno duge ruke da obgrlim sebe samu. I još pokoji par ruku koje grle iskreno. I jedne koje će grliti čitav život. Ne trebam ničije licemjerne zagrljaje. Nemoj me zvati da pitas jel’ ima šta novo? U nadi da ću ti srce otvoriti. Onaj ko treba znati – on zna. Ona pred kojom mogu zaplakati – nazvaće sama. I kad je dobro i kad je loše.
Filozofija. Presipanje riječi iz šupljeg u prazno. Čitav život su mi branili i sputavali me. Čitav zivot bila sam glupa i nesposobna istovremeno raditi više stvari od jedne. Cijelog života sam ja ona koja se treba analizirati i preispitivati.
Nedovoljno sposobna za bilo šta osim razočarenja. Nedovoljno kvalitetna ličnost da ljude oko sebe privučem ičim drugim osim ljepotom. Nedovoljno stabilna da podvučem crtu za neke osobe.
A dovoljno pametna i mudra i smjela i odlučna. Dvolična, trolična, petolična. Da ljudima dam na izbor kako će me doživjeti i kako procijeniti.
Povodljiva sam. Jesam. Naivna sam. Još kako. Luda sam. Mnogo. Glupa. Ponajviše. Lijena sam. Neizlječivo. Bujrum te. Poslužite se.
I dok se vi bavite mojim životom;  Dok se šlihtate meni, oslanjajući se na davno prošla svršena vremena drugarstava, ispijanja kafa i tinejđerske jako tanke procjene insana i hajvana – ja ću se smješkati. I potvrđivati. I prevrtati očima. Jeste. Pa da. Tako je. Jašta. Dašta. Kako ne.
Živjeli neprijatelji. Živjeli životni udarci. Uvrede i poniženja. Živio kraj. Živio ti meni, živjela ja.
Hvala za sve. Hvala za dobro i hvala za zlo. Hvala za svaku suzu i svako probadanje srca – ono kad dah zastane pa misliš evo srčka me otresla. NaA, takve stvari samo protresu čovjeka.
Pa pođes gledati sebe konačno. Pođes misliti na sebe. Pucketa ti šta će reći baba i deda. Strina i rođake. Komšije i wanna be superfrendovi. Radiš, živiš, dišeš punim plućima.
Baviš se poslom koji voliš. Surađujes sa jako pozitivnim ljudima. Mijenjaš svoj pogled na realnost koja te okružuje. Otvaraš oči nakon svih ovih godina.
Ne mariš. Za ništa. Za nikoga. Mir smjestiš u dušu. U srce ljubav za onog pravog. Vjeru u prave ljude. Ne razbacuješ kao nekad. Ni zagrljajima. Ni poljupcima. Ni slobodnim vremenom. Ma ni jednim napisanim slovom.
Sve odsad mora da se zavrijedi. Daješ se malo puta ali sigurno. Ideš u prave ruke. Biraš mjesta i ljude. Biraš vrijeme. Biraš sebe za sebe. Sebe uz sebe. Biraš ljubav. Mir. Bolje dane. Biraš sreću u nesreći. Zahvalnost u bolu. Lekciju u porazu. Biraš da živiš.
Biraš da pričaš samo kad želiš. S kim želiš. Šta želiš. Biraš spokoj. Biraš istinu. Biraš da učiš prihvatati padove. Biraš da jača ustaneš. Biraš nadu. Istinu. Pravdu.
Biraš da vjeruješ u Boga. Da se mijenjaš. Da radiš na sebi. Da zahvaljuješ na svakom novom danu. Biraš da dišeš punim plućima. Biraš, da budes sretna. Forever –  sretna.

Ostao sam isti gad.

Gledao sam ju dok spava. “Bože”, pomišljao sam u tim trenucima, “ona je moja”. I dok se mršti, dok plače. Kad se smije i sve nogama tambura po našem improvizovanom krevetu, od paleta i nekog madraca, prekrivenog lila svilom. Ona je bila moja, a ja nisam znao da ju sačuvam.

Tih mjeseci bili smo u stisci s parama, najviše. Al barem smo vremena imali na tone. Naš stančić bio je daleko iznad prosjeka. Tačnije, sobičak. Sve je  bilo po tehnici “Uradi sam”. Ona je insisitirala da krevet prekrijemo svilom. Tako sam ja, kao i svaki ljubavnik, do koske zaljubljen u ženu svojih devet života, odradio neke posliće i pribavio parče svile za naš improvizovani krevet.
Ona je imala jednostavan odgovor, na svoj suludi zahtjev u tim mjesecima kokuzluka. I imala je pravo, mnogo važnije od svega. Hladna svila u noćima još hladnijim, tjerala nas je da se sklupčamo jedno uz drugo i prigrlimo čvrsto. To cvokotanje naših vilica, najljepša je melodija bilo i ostalo za života.
Bubnjara bi huktala po cijelu noć. Još je samo falilo staklo na vratima, da ju pretvorimo u peć kaminku. Ja kakva bi to romantika bila.
Pamtio sam njene crte lica. Pročitao bih joj svaki pogled. A njene tišine govorile su mnogo više, nego ijedna izgovorena riječ.
Onog jutra kad se spakovala i krenula za Ankaru, ja sam ostao ko popišan dud. Rekla je da tako mora. Da je tako ispravno. “Dobro”, prosiktao sam. To dobro me i nakon deset godina, evo, budi svakog jutra ko najtačniji alarm. U pola šest. Ona je tada poletjela sa sarajevskog aerodroma. A ja sam, kao i svaki preponosni, tvrdoglavi inadžija, ostao.
U svilu sam umotao sve naše zajedničke slike, s najfinijim ramovima od ružinog drveta. Palete sam izložio u hladnim noćima, jer nikog nije bilo da me ugrije. Na staroj spužvi sam sjedio, spavao i dangubio danima, uz usijanu bubnjaru.
Slike sam joj bio poslao po nekom kamiondžiji, što je tamo robu nabavljao. Ne pitajte kako sam došao do adrese. Nakon dva mjeseca iste su se vratile s malom ceduljicom: “Ne znam ko ste, ali adresu ste pogriješili”. Ja sam, lutko, pogriješio adresu. Ali ti si pogriješila život, državu, grad i želje za koje si Boga molila po cijelu noć.
Ostao sam isti sebični gad kakav sam i sa njom bio. Ostao sam sebi najvažniji. Tvrdoglavi mangup koji je samo sebe gledao i samo na sebe mislio.
Ona je bila i ostala jedina koja me ikad voljela. Sa svim mojim vrlinama (kojih nemam) i manama kojih je na izvoz. Od nje sam naučio kako, ljude koje voliš uzdižeš u svojim očima, ostaješ slijep na njihove pogreške, gutaš riječi gorke poput pelina i, samo, voliš.
Sebi sam bio dobra pouka kako prostak poput mene ne zna ljubav cijeniti. Nesvjestan sebe, izgubio sam onu koja me držala u životu. Ostao sam isti gad. I dalje s mišlju da nikog nisam povrijedio i, da sam u mom životu, ja zapravo žrtva svih ljudi koje sam povrijedio. Ostao sam isti gad.

Daj da dobiješ


Svako od nas daje ono šta ima u sebi. Bilo da je u pitanju materijalno ili duhovno.
Mnogo volim da poklanjam, ali i da dobijam poklone. Iako više prakse imam u prvom. Nastojala sam, meni važne i drage ljude, uvijek obradovati nekom stvarčicom. To je ono u čemu sam istinski uživala. 

S druge strane, nisam baš često bila zatrpavana prevelikom pažnjom ili poklonima. Tako da me svaki vid maženja dizao u nebesa. Pa sam se i najmanjim sitnicama srčano radovala i skakala od radosti.

Jedan period života, priznajem, činilo me to jako deprimiranom. Dok nisam shvatila da, zapravo, svako daje ono šta ima u sebi. I svako pokazuje ono šta ima u sebi.

Ako nekoga volite, ako vam je stalo, nije bitno jeste li prije za nekog kupili poklon – za tu osobu ćete ga kupiti. Bit je, da ako vam je zbilja ali ZBILJA STALO za nekog ćete uraditi ono što niste za nikoga do sad.

Ali to mogu samo osobe sa iskrenim emocijama. Osobe koje nemaju ponos, prkos ili inat da ih spriječi pokazati kako im zaista JE stalo.

Nemoje se zavaravati ako mislite da su riječi dovoljne. Riječi bez djela su jedno veeeliko ništa. I na kraju, hajte molim vas. Pa ko još ne voli poklone ?!

Ko se ne bi obradovao malom paketiću umotanom u sjajni papir, s nalijepljenom mašnicom? Ko se ne bi obradovao kartici s nekoliko jednostavnih, a efektnih riječi.

Totalno je nebitan sadržaj paketića. Cijena je nebitna. Kvalitet je nebitan. Bitan je onaj osmijeh. Onaj milionski osmijeh i hlupanje srca u isčekivanju. Uzbuđenje dok kidamo omot prstima i  sreća. Bitno je ono što se pamti, što se nosi godinama u srcu. Što se prepričava kao najljepše sjećanje i svaki put isti osmijeh pri pomisli na jedno iznenađenje. Na jedan poklon. Na jedan zagrljaj.

Budite od onih koji više poklanjaju nego što dobijaju. Ali upamtite. Nema osobe na svijetu koja se neće razveseliti poklonu, iako vas možda godinama uvjerava u suprotno. Nema leda koji jedan mali Geschenk ne može otopiti.

Poklanjajte i neka neko poklanja vama. Grlite i neka vas grle. Ljubite i budite ljubljeni. Smijte se i nasmijavajte druge. Sjećajte se i neka se sjećaju vas. Volite i budite voljeni. Jer svako daje ono šta ima u sebi.

Sve ostalo, samo su izgovori i izmotavanja. Dobra vam noć, prijatelji.

Molitva


​Razmisljam, ovako, dok lezim. Allahu moj, koliko smo se samo udaljili od Tebe. Koliko nas samo nedaca snalazi iz dana u dan. Iskusenja. Ja nisam vjernica parekselans, ali vjerujem u Tebe, tvoje Postojanje i da sve sto se desava  biva Tvojom voljom i odredbom.
Zapostavili smo roditelje i ne shvatamo da su jedino oni, pored Boga, ti koji nam zele sve najbolje. Dozivljavamo njihove rijeci kao najostrije maceve Sultan Sulejmana. A samo oni, na ovom dunjaluku znaju. Koliko sam samo puta rekla: “Babo moj, mati moja, sto vas nisam poslusala”. 
Zapostavili smo zivot, onaj duhovni. A ovaj ovosvjetski smo ispunili jeftinim stracarijama. Zadovoljavamo se skupom odjecom, brzim autima, novim mobitelima. Zadovoljavamo se slatkim rijecima, providnim komplimentima i nizerazrednim djelima. Vodjeni niskim strastima prema bilo cemu sto radimo u zivotu, mislimo da smo najpametniji. 
Umislili smo da mozemo mijenjati svijet, pri tom ostajuci isti mali, jeftini MI. Umislili smo da treba da nekog vise volimo od vjere i Boga. Umislili da ce se neko mijenjati zbog nas, a zbog Boga to nije uradio.
Dodju noci kad se kapa napuni, poluprazna casa postane prepuna i samo onako pruzis ruke u nebo pa zamolis, zavapis: “Gospodaru moj….” I onda shvatis da je On jedini koji nas nikad nece odbiti. Jedini koji pruza bezuvjetnu ljubav. Jedini koji iznova oprasta i prima pokajanja. Jedini koji slusa i vidi, kad niko ne primjecuje. Jedini koji olaksa u casu kad mislis da ces preko glave otici. 
I opet ostajemo isti mali, jeftini ljudi, koji samo gledaju svoju korist i pomoc traze od onih koji nam zele zla onoliko koliko triput sebi dobra. Opet u casu tegobe zaboravljamo, a sve sto treba je dignuti ruke u nebo i reci: “Smiluj mi se, Gospodaru moj ….”

Pravila su tu da se krše. Obećanja da se ne ispunjavaju. Istina da se sakrije. Laž da se dobro upakuje i hladno servira. 
Neistina je tu da se opravda. Naivnost da se iskoristi. Glupi ljudi su tu da se prevare. Pametni da nasjednu na glupe i pokažu svu svoju “pamet”.

Srce je tu da nas zaboli ona stvar za njega. Duša je tu da boli. Suze da teku. Oči da peku. Uzdah da se strasti smire. Glas da čuješ jecaj.

Zagrljaj da ruke ne budu prazne. Prsti da lupkaju od nervoze. Noge da cupkaju na hladnoći. Jezik da opsuje. Usne da stisneš kad boli. Zubi da pregrizeš patnju.

Pesnice su tu da stegneš muda za dalje. Dlanovi da udariš od stol i kažeš da je dosta.

Mozak je tu da nam se podsmijava.

Ha ha ha. Budala nikad da se riješimo. A oni koji na njih nasijedaju sve je više.