Ja imam skoro trideset. I skoro sam bila sigurna da sam od onih koji su se, rastući, odvojili od roditelja – srcem. Valjda daljine učine svoje, mislila sam, jebi ga. To tako mora biti, ja sada imam svoj dom. I valjda brz način života i svakodnevne obaveze učine da smetnemo s uma ljubav. Što ne znači da je nema. Ali moji roditelji nikad, rastući, nisu pomislili da se odvoje od mene. Znam. Osjećam. A koji pravi roditelj bi to mogao.
Sa osam nisam mislila ni o čemu, jer su se mama i babo brinuli za sve. Sa dvanaest sam jedva čekala osamnaest i biti “odrasla”. Sa devetnaest sam se smatrala pametnom za odgovoriti na svaku njihovu opasku. Sa dvadeset tri bijah, tobože, umorna od života. Sa dvadeset šest prepametna, prkosna, inatna. Bilesi, konačno odrasla. Sad bih sa dvadeset devet, da mi je četiri, da mi je pet. I da vrijeme stane.
Ne bih ja ništa pametnija bila, da se opet rodim. Da se razumijemo. Niti bih šta puno promijenila. Čak, ništa. Jer ne bih naučila ovo što sad znam.
Samo bih, malo češće ljubila mamu i babu. Malo jače grlila. Malo više udisala njihov miris. Dublje gledala te oči, koje odaju svu ljubav ovog svijeta. Malo blaže pričala i nježnije milovala ruke očeve i majčine. Zauvijek bih da sačuvam maminu procvjetalu avliju, svaku ružu i svaki cvijet koji su sađeni s toliko ljubavi. Zauvijek bih da berem voće koje je babo sadio. Naučila bih i da im kažem izravno, koliko ih volim. Malo manje porukama, malo manje zagrljajima. Malo više govoreći im direktno, dajući do znanja djelima.
Ne znam je li vama tako, ali što sam starija, sve me više hvata paranoja. A šta ću kad mi njih više ne bude? Oko mene ljudi umiru, dragi poznanici, porodični prijatelji. Drugari svakodnevno ostaju bez svojih najmilijih. A ja bih da su mi zauvijek tu.
Pa neka me grde, neka me ljute. Neka su mi i namrgođeni. Samo neka su mi tu. I bole očeve sijede. Bole majčine drhtave ruke. Bole bore na njihovim licima i svaka njihova boljka u meni množi strah. Šta ako im se jednom nešto desi? Šta ako jednom primim poziv u ponoć, na spavanju, da jednog od njih nema? Kako će se život nastaviti poslije i hoće li? Hoće li to biti samo preživljavanje?
Pa se radujem svaki put kad kod sebe primijetim nešto njihovo. Kad vidim da sam naslijedila njihovu ljubav prema cvijeću. Mamino umijeće u kuhinji i njenu blagost. A s druge strane očevu gordost i otresitost. Pa kad vidim da sam spoj svih suprotnosti, ja se radujem. Jer znam, dok sam živa, živjeće u meni. I ljutim se na sebe što sam zaboravila gdje stoje tanjuri i čaše u roditeljskoj kući. Krivo mi što nisam ostavila malo više odjeće u ormaru, kad sam odlazila. I sve bih vratila na isto mjesto kao kad sam s njima živjela. Sve zacementirala, zaledila vrijeme. I shvatim da je ljubav s godinama jača. Da sam ja sve osjetljivija, ranjivija i da ne dam nikom na njih. I da ću ih braniti dok dišemo.
Grlite ih i ljubite dok ih imate. I kad vas ljute i kad vas galame. I kad mislite da su vam najveći neprijatelji. Poslušajte ih jer imaju sedmo čulo. Nekako, ne znam kako, uvijek procijene vaše društvo i vaše ljubavi. Ne znam kako im polazi za rukom, ali uvijek znaju i uvijek su u pravu.
